Balon i vreme: zašto „Donbas za NATO“ nije mogao da poleti
21. 11. 26.
By:
Michael K.
Najsmelija ideja nedelje za okončanje rata bila je razmena koju niko od onih koji su je predložili ne može da ostvari

Sjedinjene Države postavile su Ukrajini pitanje na koje nije mogla da odgovori: predaj Donbas, dobij NATO. Za nedelju dana ta ideja je iznedrila trilateralni samit u Šenženu na kom Ukrajina nije ni pomenuta, berlinski sastanak koji Evropi nije obezbedio mesto za stolom i Kremlj koji je odbacio samu postavku. Ovo je anatomija probnog balona.
Pitanje se pojavilo posle runde pregovora u Abu Dabiju uz posredovanje SAD 10–11. novembra 2026, a Zelenski ga je obelodanio 13–14. novembra — nekoliko dana pre prvog trilateralnog samita Sija, Trampa i Putina u Šenženu 19. novembra i njegovih razgovora s evropskim liderima u Berlinu istog dana.
Ideja „Donbas za NATO“ nikada nije bila predlog. Bio je to probni balon pušten da opipa crvene linije, a naredna nedelja pokazala je da su crvene linije tačno tamo gde su svi i govorili da jesu: Rusija odbacuje svako članstvo Ukrajine u NATO-u, u bilo kom obliku, Ustav Ukrajine i zakon o referendumu zabranjuju takav ustupak u ratnom stanju, a Evropa — koja bi morala da ratifikuje, finansira i nadzire ishod — nije bila ni u prostoriji kada je pitanje postavljeno.
Nedelju vredi rasčlaniti zato što je najmaštovitija ideja Zapada za okončanje najvećeg rata u Evropi od 1945. bila teritorijalna razmena koju nijedna uključena institucija zapravo ne može da ostvari. Pitanje su postavili oni koji ne mogu da dodele članstvo u NATO-u, upućeno je zemlji čiji ustav zahteva referendum koji njen zakon trenutno zabranjuje, a odgovorila je sila koja godinama kaže „ne“ svakoj verziji te ideje.
Tri stvari su se dogodile istovremeno i lako ih je pomešati. Postavljeno je pitanje. Organizovan je samit. A rat i novac nastavili su da se kreću: Rusija je nastavila da gađa ukrajinsku elektromrežu, američko izuzeće od sankcija pustilo je ruski dizel na svetska tržišta, a Brisel je pripremao još 45 milijardi evra za Kijev. Prava priča nedelje nije dogovor koji je propao, već arhitektura koja ga je učinila nemogućim.
Pitanje na koje niko nije hteo da odgovori
Rečenica koja je pokrenula nedelju bila je pitanje, a ne plan. Volodimir Zelenski rekao je novinarima da su mu ga američki pregovarači postavili direktno: „Amerikanci su postavili pitanje: ‚Šta ako Ukrajina uđe u NATO? Da li bi se Ukrajina povukla iz Donbasa?‘“. Rekao je da je to prvi put da je takva veza pomenuta u razgovorima i izveo iz toga sopstveni zaključak: „Zato verujem da je NATO ponovo na dnevnom redu. Ali čuli ste i signale (ruskog predsednika Vladimira) Putina, i ovo je izuzetno težak razgovor.“
Pitanje je stiglo na kraju runde koja gotovo ništa drugo nije donela. Dvodnevni razgovori u Abu Dabiju uz posredovanje SAD — prvi direktni pregovori Rusije i Ukrajine uz američko posredovanje u poslednjih devet meseci — završeni su bez većeg pomaka, iako su se strane dogovorile o razmeni zarobljenika koja obuhvata više od 1.000 ljudi. Po pitanju teritorije delegacije se nisu pomerile.
Ono što je usledilo posle obelodanjivanja jednako je poučno kao i samo obelodanjivanje. Sjedinjene Države nikada nisu potvrdile da su dale takvu ponudu. Američki zvaničnik rekao je BBC-ju da se „i dalje razgovara o mnogim idejama, ali svaki konačni dogovor moraju da prihvate obe strane“. Nekoliko sati posle Zelenskog, Džared Kušner pokušao je da priguši priču, pozivajući na „poverljivost“ u osetljivom procesu i ističući da su iz pregovora procureli „maksimalistički“ predlozi uz „oštru političku retoriku“.
To je prvo što treba imati na umu: postoji pitanje koje ukrajinski predsednik pripisuje američkim pregovaračima, a ne objavljen američki plan. Razlika je važna jer je priča putovala brže od svojih dokaza. Izjave Zelenskog, koje je objavio njegov kabinet, jedini su izvor priče; mediji koji su je preneli pojačali su jedan izvor umesto da ga nezavisno potvrde. Prenošenje nije potvrda.
Drugo što treba imati na umu: čak i ako se uzme zdravo za gotovo, ta ponuda nikada nije bila Vašingtonova da je da. Bivši američki ambasador u Ukrajini Vilijam Tejlor jasno je izneo ograničenje: „Prijem nove zemlje u NATO savez zahteva jednoglasnu saglasnost svih ostalih država članica.“ Zato je ideja od početka opisivana kao nečvrsta ponuda — obećanje koje bi morao da ispuni parlament svake države članice.
Sopstveni odgovor Zelenskog bio je uslovan, što se lako izgubi u prepričavanju. Rekao je da Kijev nije spreman da ustupi teritoriju, ali da bi, ako dobije sveobuhvatan paket — bezbednosne garancije, pravo na jaku i dobro finansiranu vojsku i sredstva za obnovu — izneo pitanje na nacionalni referendum. Odbio je i redosled koji traži Moskva, insistirajući da nova evropska bezbednosna arhitektura ne može doći prva: „Ne možemo sve okrenuti naglavačke i početi razgovorom o promeni bezbednosnog okvira u svetu ili na kontinentu uopšte, pa tek onda razgovarati o okončanju ovog rata. Ovaj rat prvo mora da se završi.“
I bio je otvoren o namerama druge strane, posle izveštaja američkih izaslanika da nema napretka po pitanju energetskog primirja: „Putin lično ne podržava prekid vatre.“
Tako je nedelja počela pitanjem na koje niko nije hteo da odgovori: ni Vašington, koji nije hteo da ga potvrdi; ni Kijev, koji bi ga izneo na glasanje samo pod uslovima koje njegov sopstveni zakon trenutno zabranjuje; ni Moskva, čiji je odgovor stigao kasnije i u drugom registru.
Dogovor koji ne može da se potpiše
Oni koji su pustili ideju o razmeni možda su verovali da Kijevu nude izlaz iz rata. Pravo kaže da su mu nudili nešto što niko u prostoriji nije imao ovlašćenje da da.
Počnimo od saveza. Član 10 Severnoatlantskog ugovora predviđa da postojeće strane mogu, „jednoglasnom saglasnošću“, pozvati drugu evropsku državu da pristupi. Sopstveno objašnjenje NATO-a još je odlučnije: „Svaku odluku o pozivu nekoj zemlji da se pridruži Savezu donosi Severnoatlantski savet na osnovu konsenzusa svih saveznika. Nijedna treća zemlja nema pravo glasa u takvim razmatranjima.“ Ratifikacija je nacionalna, a u SAD je potrebna dvotrećinska većina u Senatu. Jedna članica može da blokira; nijedna članica ne može sama da dodeli.
Problem jednoglasnosti nije hipotetički. Generalni sekretar NATO-a Mark Rute izjavio je 3. juna 2026. da savez tada nije imao jednoglasnu podršku za punopravno članstvo Ukrajine. Osim Sjedinjenih Država, i druge članice su oprezne prema članstvu Ukrajine, a i sam Kijev ga je smatrao nerealnim. Obećanje za koje je potrebno „da“ svakog parlamenta u savezu nije obećanje koje jedan predsednik može dati jednog utorka.
Sopstveno pravo Ukrajine drugi je zid, i počinje od samog ustava. Član 73 kaže da se „[[p]itanja promene teritorije Ukrajine rešavaju isključivo sveukrajinskim referendumom“ — dakle, nijedan predsednik, parlament ni ugovor ne može ustupiti Donbas bez opštenarodnog glasanja. Član 157 Ustava zabranjuje izmene „usmerene na ukidanje nezavisnosti ili narušavanje teritorijalne nedeljivosti Ukrajine“ i uopšte zabranjuje svaku izmenu ustava „u uslovima ratnog ili vanrednog stanja“. Zemlja je i dalje u ratnom stanju, ponovo produženom u oktobru 2026.
Ustav zahteva referendum; put do njega zatvara zakon, i ta razlika je važna. Član 20 Zakona br. 1135-IX zabranjuje i raspisivanje i održavanje sveukrajinskog referenduma dok je na snazi ratno ili vanredno stanje. U analizi iz januara 2026. ukrajinska mreža civilnog društva OPORA precizirala je: „Ustav ne zabranjuje održavanje referenduma u ratnom stanju — zabranu predviđaju Zakon ‚O ratnom stanju‘ i Zakon ‚O sveukrajinskom referendumu‘. Uklanjanje tih zabrana iz oba zakona otvorilo bi put referendumu u ratnom stanju.“ U principu, dakle, zabrana bi mogla da se ukine. U praksi, napominjala je OPORA, trajni prekid vatre morao bi da obuhvati ceo proces — 60 dana pre glasanja i najmanje 30 dana posle — uz šest do devet meseci pripreme povrh toga. To je primirje dovoljno dugo da samo bude rešenje, a upravo to referendum treba da odluči.
Postoji i dodatna prepreka unutar institucije koja bi sve ovo morala da blagoslovi. Pet od 18 mesta u Ustavnom sudu je upražnjeno, do novembra 2026. možda i šest, a za odluke je potrebno najmanje deset sudija. Sud koji ne može pouzdano da obezbedi kvorum slab je oslonac za teritorijalno rešenje.
Zatim je tu pitanje da li bi takav dogovor preživeo sopstveno poreklo. Član 52 Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora kaže da je „ugovor ništav ako je njegovo zaključenje postignuto pretnjom ili upotrebom sile“. Takav ugovor ne postoji, a pravni analitičari portala Diplomacy and Law oprezni su u tom pogledu: „Nije utvrđeno postojanje nijednog zaključenog ugovora ‚Donbas za NATO‘. Stoga je preuranjeno proglašavati takav sporazum važećim ili ništavim. Može se reći samo da bi se svako buduće rešenje koje uključuje teritorijalne ustupke dobijene nezakonitim vojnim pritiskom Rusije suočilo s ozbiljnim osporavanjem po članu 52.“ Ista analiza zaključuje da se rešenje „Donbas za NATO“ ne može postići samo bilateralnim sporazumom SAD i Ukrajine.
Saberite sve i aritmetika je neumoljiva. Razmeni je potrebna jednoglasnost u savezu u kom jednoglasnosti nema; izmena ustava u zemlji u kojoj su izmene zabranjene u ratnom stanju; opštenarodni referendum koji ustav zahteva, važeći zakon zabranjuje i kojem bi za legitimnost bilo potrebno višemesečno primirje; funkcionalan ustavni sud kojem nedostaju sudije; i ugovor koji bi nastao u senci upravo one sile koju treba da zaustavi. Ništa od ovoga nije politička preferencija koju bi odlučan pregovarač mogao da zaobiđe ubeđivanjem. Svako pravilo ima vlasnika, proceduru i datum.
To je analitička kičma nedelje. Ideju „Donbas za NATO“ nije zaustavila samo ruska nepopustljivost — odbijanje Moskve je stvarno i o njemu će biti reči kasnije — već arhitektura institucija koje bi morale da je sprovedu. Autori predloga ili nisu proračunali pravnu aritmetiku ili nisu ni nameravali da se ona proračuna. U svakom slučaju, balon je pušten u vreme koje nije moglo da ga nosi.
Šenžen: samit koji je zaboravio Ukrajinu
Dana 19. novembra 2026. u južnokineskom gradu Šenženu šefovi država Kine, Rusije i SAD prvi put u istoriji sastali su se licem u lice. Sastanak je trajao 90 minuta na marginama samita APEC-a ili, prema računici Asošijeted presa, oko 70 minuta iza zatvorenih vrata. Završen je „Deklaracijom ka miru“.
Četiri tačke deklaracije vredi pročitati u celini, jer su one celokupna sadržina glavnog spektakla nedelje. Tri zemlje obavezale su se da će reformisati UN, povećati proizvodnju i snabdevanje rafinisanim naftnim derivatima, da će smatrati da državni zvaničnici uživaju imunitet i da MKS „ne sme da zloupotrebljava svoju nadležnost“ i potvrditi da se nuklearni rat ne može dobiti i da nikada ne sme biti vođen.
Ukrajine u njoj nema. Deklaracija nije pomenula ni rat Rusije u Ukrajini ni rat koji SAD vode u Iranu — dva sukoba u kojima dvojica od trojice učesnika zaista ratuju. Uz to, nuklearna formulacija je ista formula koju je ranije već izdalo pet stalnih članica Saveta bezbednosti.
Ovde se verzije razilaze, i to razilaženje je važno. U zvaničnom saopštenju kineske vlade piše da su trojica lidera razmenila mišljenja o ukrajinskoj krizi, kao i o nuklearnom neširenju, Bliskom istoku i Koreji. Objavljena deklaracija ne kaže ništa slično. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da rat Rusije u Ukrajini nije bio glavna tema trilateralnih razgovora. Obe verzije mogu biti tačne istovremeno — tema se može pokrenuti i izostaviti iz teksta — ali jaz između onoga o čemu se razgovaralo i onoga što je potpisano sam je po sebi priča.
Tramp je izostavljanje najavio unapred. Bela kuća je saopštila da nije planiran bilateralni sastanak Trampa i Putina, a Tramp je rekao da ga ne zanima razgovor o Ukrajini na samitu, jer više voli kontrolu nuklearnog naoružanja i Iran. Na samitu je odbacio nove sankcije Rusiji, dok je Kina nastavila da Rusiji pruža finansijski spas nakon što su SAD i njihovi saveznici uveli sankcije.
Najoštriju ocenu dobila je energetska klauzula. Telegraf je ocenio da bi „to bila značajna pobeda za Putina, jer povećanje globalne ponude logično ide preko Rusije, koja je trenutno pod sankcijama“. Presuda istog lista o deklaraciji u celini bila je još oštrija: „Ovo je zaista tanko“.
Analitičari su se uglavnom složili. Profesor Vilijam Herst iz Centra za geopolitiku Univerziteta u Kembridžu rekao je da „izgleda da je postignuto vrlo malo suštinskog“ i nazvao samit „potpuno posvećenim simbolici i prestižu“. Dodao je da to „nije jaltski trenutak, ali je svakako solidna javna demonstracija trajnog značaja i moći Rusije (i Putina)“. Patriša Kim iz instituta Brukings rekla je da će pravi test biti da li će trojica ispuniti obećanja o smanjenju nuklearnih rizika i da „Peking ima malo interesa da preuzme diplomatske rizike posredovanja u stvarnom mirovnom sporazumu u Ukrajini ili rešavanja sukoba s Iranom“. Nik Bizli sa Univerziteta La Trob nazvao je postavljanje trojice kao „Velike trojke“ „ozlojeđujućom slikom“. ABC Njuz (Australija) zabeležio je malo konkretnih odluka o trgovini, Ukrajini, Iranu i veštačkoj inteligenciji.
Reči samih lidera bile su uzvišenije. Tramp je rekao „Zaista pišemo istoriju“ i „Nijedan mir nikada nije iskovan odbijanjem prilika za dijalog“. Putin je to nazvao „ozbiljnim zajedničkim radom“ i rekao Siju: „Mislim da niko nije ni očekivao da će sve proći tako dobro“. Si je rekao da će „seme posejano na današnjem trilateralnom sastanku sigurno pustiti koren, niknuti, procvetati i doneti plod“ i da „dok god dijalog ne prestaje, vrata ostaju otvorena, postoji nada za mir“. Pozvao je trojicu „da ne dovode u pitanje crvene linije jedni drugih“ i rekao: „Tukididova zamka nikako nije sudbina“.
U Vašingtonu reakcija nije bila uzvišena. Lider demokrata u Senatu Čak Šumer nazvao je samit „istorijskom sramotom“. Republikanski senator Džon Kertis rekao je da „Vladimir Putin i Si Đinping nisu naši prijatelji“, a demokratski senatori, među njima Šumer i Šahin, kritikovali su trilateralni sastanak kao diplomatsku sramotu koja nije obezbedila nikakve značajne obaveze u vezi s Ukrajinom. Senator Tim Kejn podneo je rezoluciju kojom traži odgovore o kupovini ruskog goriva i ublažavanju sankcija.
Nekoliko sati kasnije Tramp se uključio u berlinski sastanak više od 40 evropskih lidera.
To je dokaz o tome šta je trilateralni samit u Šenženu bio: prvi sastanak tri nuklearne sile, postavljen kao mirovni samit, koji je proizveo tekst o nafti, sudovima i UN. Simbolika je bila stvarna i prestiž je bio stvaran — pre svega za Putina, koji je poslednji put prisustvovao samitu APEC-a 2017. i iskoristio je ovaj da stane pored oba rivala. Rešenja nije bilo. Diplomatija velikih sila, sudeći po ovom prikazu, proizvela je fotografiju i pasus, a ne mir.
Jaltska doktrina
Kremlj je sam izabrao istorijsku analogiju, i izabrao je opterećenu. Na konferenciji za novinare u Šenženu Vladimir Putin je insistirao da „na Jalti nije bilo nikakve podele sveta na ‚sfere uticaja‘“, da je Jalta „jednostavno priznala realnost koja je nastala posle Drugog svetskog rata“, a zatim izgovorio rečenicu koja je važna: „Jalta je samo kodifikovala postojeću realnost. I u današnjim sukobima moraćemo da se pomirimo sa realnošću na terenu“.
To je doktrina u jednom redu. „Realnost na terenu“ nije opis sveta; to je zahtev da svet prihvati mapu koju je Rusija nacrtala artiljerijom. Glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski izneo je isti argument blažim tonom na ruskoj televiziji, opisujući cilj kao „novu, savremenu Jaltu ili Potsdam“, koja bi „obezbedila mir u Evropi decenijama, možda čak i vekovima“.
Analogija je sporna, i u tom sporu je suština. Van Rusije Jalta se pamti kao ciničan pazar u kom su žrtvovane zemlje koje nisu bile u prostoriji — čitanje koje se nezgodno uklapa uz samit čiji objavljeni tekst uopšte nije imenovao rat u Evropi. Sastanak u Šenženu završen je za manje od dva sata, „mirovnom deklaracijom“ od pet pasusa. Ministar spoljnih poslova Ukrajine Andrij Sibiha ismejao je poređenje: „Šenžen nije Jalta iz Putinovih snova“, napisao je, i dodao: „Vreme je da se probudi, suoči sa stvarnošću i okonča rat koji nikada ne može da dobije“.
Postoji i ozbiljan suprotan stav — da je sam taj okvir fantazija. U autorskom tekstu Al Džazira je tvrdila da je „nova Jalta“ „pre slučaj pustih želja nego realna mogućnost“, jer trojica lidera imaju različite ciljeve, a SAD i Kina zagovaraju bipolarni „G2“, a ne kondominijum tri sile. To je sud jednog medija, a ne nalaz, ali ukazuje na nešto stvarno: kondominijum zahteva dogovorena pravila, a tri sile se ni o čemu ne slažu osim o tome da baš one treba da odlučuju.
Šta Rusija zapravo traži postaje jasnije kada se jaltski rečnik stavi pored teksta koji Moskva širi od 2021. Izveštavanje tokom runde u Abu Dabiju pokazalo je da Rusija nastoji da oživi te zahteve iz 2021, uključujući zaustavljanje daljeg proširenja i ograničenja za snage NATO-a u zemljama koje su pristupile posle 1997.
Medinskijev sopstveni rečnik ostavlja malo prostora za pregovaračku sredinu. Rekao je da će „svaki pedalj naše zemlje biti vraćen Rusiji, na ovaj ili onaj način“ i opisao rat kao bolest čiji je Ukrajina samo simptom: „U suštini, ceo organizam je bolestan, a Ukrajina je bila samo čir koji je pukao. Ceo organizam mora da se leči. Flaster neće biti dovoljan“.
Ne vide svi u ovom trenutku ruski zahtev. Čarls Kapčan iz Saveta za spoljne odnose tvrdio je da „moramo naučiti da sarađujemo preko geopolitičkih i ideoloških linija podele“ — stav koji pogađanje velikih sila ne vidi kao pretnju malim državama, već kao jedini dostupni mehanizam upravljanja multipolarnim svetom. Portparolka ruskog ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova nazvala je samit mogućim početkom povratka „sa tog klizanja u apsolutni haos ka stabilizaciji“.
Oba čitanja ne mogu biti tačna, a dokazi naginju na jednu stranu. Jalta koja „kodifikuje realnost“ ozakonjuje osvajanje; Jalta koja upravlja nadmetanjem ostavlja mapu otvorenom. Događaji protekle nedelje — deklaracija koja nije imenovala rat, Kremlj koji je pozvao Evropljane u Moskvu da „odredi njihov stav“ i pregovarač koji kaže da će svaki pedalj biti vraćen — ukazuju na prvo. Da li će drugo ikada postati istina, zavisi od nečega što analogija ne može da pruži: da li tri sile mogu da se dogovore o pravilima kojih bi se sve pridržavale.
Berlin: Evropa kupuje kartu koju možda neće smeti da iskoristi
Istog dana kada su trojica predsednika pozirala u Šenženu, više od 40 partnera Ukrajine okupilo se u Berlinu pod zastavom „koalicije voljnih“, a Donald Tramp se uključio iz aviona Er fors van na putu kući iz Kine. Postavka je bila promišljena: Evropa je htela da je vide ne kao posmatrača pazara velikih sila, već kao stranu u njemu. „SAD razumeju da bez nas ne može biti mira“, rekao je novinarima nemački kancelar Fridrih Merc. „Mi, sa svoje strane, znamo da su s Sjedinjenim Državama uz nas izgledi za mir veći.“
Instrument koji je Evropa napravila za tu tvrdnju je E5 — Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Poljska, zajedno s Evropskom komisijom i Savetom. Dogovoren je na neformalnom samitu u Dablinu 12. novembra, a do sledeće nedelje Brisel je signalizirao spremnost da pređe na multilateralni format. „Spremni smo da pređemo na multilateralni format razgovora“, rekla je glavna portparolka Komisije Paula Pinjo. „Konkretna mesta održavanja nisu razmatrana, tako da još nismo tamo.“
To „još nismo tamo“ je iskreni deo. Format ima vidljive slepe tačke: u grupi nema nijedne baltičke ni nordijske države, iako bi Finska, Estonija, Letonija i Litvanija najneposrednije osetile svako ograničenje istočnog prisustva NATO-a. Države koje bi najviše izgubile od rešenja koje ograničava savezničko raspoređivanje upravo su one kojih nema u prostoriji u kojoj bi se ta ograničenja crtala.
Zatim je tu pitanje da li će karta biti priznata. Moskva na nju nije pristala. Dmitrij Peskov rekao je da Evropa mora da pokaže svoju „spremnost da doprinese mirovnom procesu“ pre bilo kakve odluke, i doveo plan u pitanje čak i dok su se američki izaslanici vraćali iz Moskve hvaleći se Putinovim „blagoslovom“. Jurij Ušakov rekao je da je dogovoren samo trilateralni format. Merc je insistirao da je „sada dogovoreno“ da se Evropa pridruži sledećoj rundi, predlažući „neutralno“ mesto kao što su Emirati umesto Moskve. Ne mogu oba biti tačna.
Ono što je Evropa donela u Berlin bila je, u suštini, garancija. Kušner je rekao da je Tramp otvoren za obavezu po uzoru na član 5: „Iz američke perspektive, davanje bezbednosne garancije po uzoru na član 5 je zaista, zaista velika stvar“, rekao je, dodajući da su on i Vitkof „naveli Ruse da prihvate koncept da će svaka bezbednosna garancija za Ukrajinu biti zasnovana na članu 5“. Moskva tu tvrdnju nije potvrdila, a sutradan joj je ruski zamenik ministra spoljnih poslova javno protivrečio. I sam Kušner je priznao da skepticizam prema namerama Moskve i dalje postoji.
Odgovor Zelenskog bio je najpreciznije što je rečeno u Berlinu. „Nisam siguran da imamo zajedničko [razumevanje] člana 5“, rekao je, objašnjavajući da za njega to znači snage partnera na ukrajinskom tlu — čitanje koje su Amerikanci već zatvorili kada su odgovorili „ne“ na pitanje da li će američke trupe biti raspoređene.
Zajednička izjava koja je usledila bila je čvrsta na papiru: Kijev mora dobiti pouzdane, pravno obavezujuće bezbednosne garancije čim prekid vatre stupi na snagu, granice se ne smeju menjati silom, a arhitektura bi obuhvatila mehanizam za praćenje prekida vatre pod vođstvom SAD i multinacionalne snage pod vođstvom Evrope uz podršku Vašingtona. Ništa od toga ne rešava problem redosleda: garancije su obećane kada prekid vatre stupi na snagu, a prekid vatre je upravo ono čega nema.
Evropski lideri govorili su u registru odlučnosti. Merc je rekao da „jaltski format ne može doneti mir“ i nazvao Šenžen „prilikom za fotografisanje“. Francuski predsednik Emanuel Makron pozvao je saveznike da „ponovo otvore pitanje“ članstva Ukrajine u NATO-u. Poljski premijer Donald Tusk rekao je: „Gospodin Putin nije naš prijatelj i nikada neće biti“. Danska premijerka Mete Frederiksen ocenila je kao „potpuno nepojmljivo da američki predsednik želi da sedne s predsednikom Putinom“. Britanski premijer Endi Bernam obećao je da će Evropa „biti uz Ukrajinu“ koliko god bude potrebno. Generalni sekretar NATO-a Mark Rute pohvalio je Trampove „herkulovske napore“.
Trampov sopstveni doprinos bio je poziv iz aviona Er fors van. Njegova poruka, kako je rekao Rojtersu, bila je „svi žele dogovor, pa hajde da se dogovorimo“, a poricao je da se učesnicima žalio na evropsku potrošnju na rat. Politiko je, pozivajući se na pet evropskih zvaničnika, objavio da je okupljenima rekao da bi Evropa mogla da uštedi novac i živote okončanjem rata — poruka u kojoj su neki zvaničnici čuli kritiku evropske podrške Kijevu; američki zvaničnik upoznat s razgovorom rekao je da su sve sugestije da je Tramp rekao liderima da prestanu da finansiraju Ukrajinu „netačne“.
Skepsa je išla i u suprotnom smeru. Kušner je već zaprepastio evropske lidere rekavši da se moraju uzeti u obzir ruske zabrinutosti oko bezbednosne arhitekture, i bocnuo ih zbog nesposobnosti da „odrede jednu osobu koja će govoriti u njihovo ime“ — što je nazvao „većim dostignućem nego navesti Ruse da ih uključe u pregovore“. Zelenski je pozvao Evropu da do kraja meseca imenuje jedinstvenog mirovnog izaslanika.
Strukturnu dilemu najbolje je imenovao Najdžel Guld-Dejvis iz IISS-a: Evropa „mora da učini sve što može da ne dođe do suštinskog transatlantskog raskola“, dok istovremeno upravlja odnosom s Rusijom, koja, kako je rekao, „igra dužu igru“ i nada se da će videti Evropu „oslabljenu i još podeljeniju“. Šefica spoljne politike EU Kaja Kalas izrekla je protivargument celom okviru: „Imamo jednog agresora i jednu žrtvu, a agresor nema bezbednosnih briga“, rekla je. „Njih niko nikada nije napao. Oni su napadali druge“.
Evropa je donela i novac. Fon der Lajen ukazala je na predloženi zajam EU od 45 milijardi evra i 22. paket sankcija koji je „na putu“. Lideri se finansiranju Ukrajine za 2027. vraćaju na vanrednom Evropskom savetu 26. i 27. novembra.
Berlin je, dakle, proizveo paradoks koji vredi jasno izreći. Evropa se učinila nezamenljivom za svako rešenje — ona bi ga finansirala, nadzirala i ratifikovala — i tu nezamenljivost pretvorila u mesto za stolom koje možda neće smeti da iskoristi. E5 isključuje države koje su najizloženije uslovima dogovora; Moskva format nije potvrdila; a garancija u središtu paketa je ona koju Vašington nije definisao, a Kijev je još ne priznaje. Merc je svakom učesniku poklonio komad Berlinskog zida, rekavši da je ta građevina donela „ugnjetavanje, nesigurnost i odsustvo mira“. Bila je to dobra slika. Da li će opstati evropski sopstveni zid, drugo je pitanje.
Odgovor Moskve: ne, i dođite kod nas jedan po jedan
Ako je nedelja imala jedan odlučujući odgovor, stigao je iz Moskve — i stigao je u dva registra koja je lako pomešati.
Prvi je bila tišina. Kremlj je 16. novembra odbio da komentariše ideju da Ukrajina ustupi Donbas u zamenu za članstvo u NATO-u, rekavši da nije primereno otkrivati detalje razgovora. To nije odbacivanje konkretne razmene. To je odbijanje da se ona uopšte tretira kao stvarna ponuda.
Drugi registar bio je kategoričan. Zamenik ministra spoljnih poslova Sergej Rjabkov rekao je da je čak i sama ideja formule za „kvazi-članstvo“ Ukrajine u NATO-u — traženje nekakvog „kreativnog rešenja“ — „opcija koja je za nas neprihvatljiva“. Preduslov je izneo jasno: „neka priznaju neopozivost našeg zahteva da ta država ne sme da uđe u NATO“. Tek tada, rekao je, može se „na ovaj ili onaj način“ razgovarati o bezbednosnim garancijama. Interfaks je javio da Rusija kategorički odbacuje mogući ulazak Ukrajine u NATO i da i dalje nema dogovora o vremenu i mestu sledeće runde.
Stavite dva registra jedan pored drugog i obrisi ruskog stava postaju jasni. Moskva ne razgovara o razmeni kao o ponudi, jer bi to značilo da je shvata ozbiljno; umesto toga odbacuje pretpostavku na kojoj ona počiva: Ukrajina ne ulazi u NATO, ni u kom obliku, ni pod kojim imenom. O samoj razmeni odgovor je tišina; o svemu od čega razmena zavisi — ne.
Zatim je tu poziv, odakle počinje igra s formatom. Putin je u Šenženu rekao: „Diplomatskim kanalima predložili smo Evropljanima da dođu u Moskvu kako bismo mogli da odredimo njihov stav. Posle toga ćemo odlučiti u kom formatu da nastavimo dijalog s Ukrajinom“. Dodao je da američka strana traži od Moskve „uporno — baš uporno“ da prihvati evropsko učešće i da je „besmisleno razgovarati o pitanjima vezanim za bezbednost u Evropi bez Evropljana“.
Pročitajte to pažljivo. Poziv nije ustupak Evropi; to je poziv na raport. Od Evrope se traži da dođe u Moskvu kako bi joj se stav „odredio“ — glagol je Putinov — pre nego što Rusija odluči o formatu. Rjabkov je potvrdio da se radi na mogućoj poseti predstavnika Britanije, Nemačke i Francuske Moskvi. Evropljani bi stigli kao molioci, delegacija po delegacija, na rusko tlo, a oblik svih budućih razgovora ostao bi u rukama Moskve.
Pitanje formata je ono gde je odgovor Kremlja najprecizniji. Ušakov je rekao: „Trenutno se razgovara o održavanju sledeće runde (razgovora) u trilateralnom formatu. Ti razgovori nastavljeni su u Abu Dabiju pre nekoliko dana i dogovoreno je da se nastave. Datum još nije dogovoren, a proširenje formata — neki o tome govore — s nama nije dogovoreno“. Upitan šta bi bilo potrebno da Rusija pristane, odgovorio je: „Mnogo toga bi trebalo uraditi pre nego što bi se to moglo dogovoriti. Konkretno, možda će biti potrebno održati još jednu rundu, a možda i više njih, trilateralnih razgovora“.
To je direktno protivrečilo Vitkofu, koji je rekao da će se „Evropljani pridružiti na sledećem sastanku“ i nazvao njihovo učešće „veoma važnim trenutkom“. Ušakov je na istom brifingu sadašnji stav Evrope opisao kao „recept za beskonačan rat“.
Crvena linija ispod svega su trupe. Putin je rekao: „Stalno ponavljamo isto: raspoređivanje bilo kakvih trupa na teritoriji Ukrajine za nas je neprihvatljivo“. Nekoliko dana ranije rekao je Amerikancima da navedu svoje saveznike da „konačno odluče šta žele: mir ili rat u Ukrajini“. Poruka Evropi je dosledna: dođite, ali pod našim uslovima, i bez vojske.
Obrazac je bio vidljiv već u Abu Dabiju, gde je ruska delegacija odbila da se sastane s evropskim zvaničnicima i predstavnicima NATO-a, a Medinski je odbacio prisustvo evropskih izaslanika rečima da, ako su došli „kao turisti“, mogu da razgovaraju u holu hotela. Rekao je i da „mnogo zavisi od Ukrajine, od stava SAD i od toga da li će se Evropa opametiti“.
Ono što događaji ipak razjašnjavaju jeste smer odgovora Moskve. Rusija nije prihvatila pretpostavku „Donbas za NATO“, nije prihvatila evropsko učešće u sledećoj rundi i nije dogovorila ni datum ni mesto. Umesto toga ponudila je Evropi putovanje u Moskvu — format u kom svaka prestonica posebno iznosi svoj stav, Rusiji, pre nego što Rusija odluči šta dalje. Pozivanje Evropljana jednog po jednog, na rusko tlo, nije korak ka rešenju. To je način da se obezbedi da Evropa, kada se format konačno utvrdi, već bude podeljena.
Novčani kolosek: dizel, Lukoil i 45 milijardi evra
Dok je teritorijalno pitanje stajalo u mestu, paralelni kolosek je napredovao — i napredovao je u valuti ruskih prihoda. Američko ministarstvo finansija je 9. oktobra 2026. privremeno ukinulo deo sankcija Rusiji kako bi joj omogućilo izvoz dizela, a kasnije izdalo licencu kojom se dozvoljavaju prodaja i uvoz ruskog dizela do 7. aprila 2027. Prema aranžmanu objavljenom u oktobru 2026, Rusija bi isporučila više od 2,25 miliona barela dizela na američko i svetska tržišta. U oktobru 2026. američki izaslanici rekli su ukrajinskim zvaničnicima u Majamiju da dogovor treba da „ublaži“ stav Moskve, jer „šalje signal da je Tramp otvoren da radi stvari“ s Rusijom. Na istom sastanku razgovaralo se o sredstvima za obnovu Ukrajine i o zahtevu SAD da Kijev prestane da napada ruske rafinerije.
Rezultati su dokumentovani, iako su izvori oskudni. Centar za istraživanje energije i čistog vazduha procenio je da su ruske energetske kompanije već izvezle dizela za 1,9 milijardi dolara otkako je olakšica stupila na snagu. Prosečna maloprodajna cena dizela u SAD iznosila je 6,25 dolara od 12. oktobra do 9. novembra, naspram 6,20 dolara u nedelji kada je olakšica objavljena — a glavni pokretač visokih cena goriva bio je rat u Iranu, a ne sankcije ni ukrajinski udari na rafinerije. Rusija je za izvoz utovarila skoro 11 miliona barela dizela i gasnog ulja, 165% više nego u septembru. Ove brojke potiču iz jednog izvora — Volstrit džornala, kako ga prenosi Novo vreme Ukrajine — i iz anonimnih izvora Rojtersa, i treba ih čitati s tom ogradom.
Komercijalni meni je širi od dizela. Vašington i Moskva razgovarali su o obnavljanju zajedničke proizvodnje kod Sahalina i o uključivanju američkih naftnih kompanija u obnovu izvoza ruske nafte u Evropu naftovodom Družba, kao i o izvozu titanijuma i otvaranju ruskog vazdušnog prostora za američke avio-kompanije. Kremlj je potvrdio razgovore o Lukoilu posle Putinovog sastanka s Vitkofom u Sankt Peterburgu 21. oktobra; portfelj je prvobitno procenjen na oko 22 milijarde dolara, a američko ministarstvo finansija produžilo je odobrenje za pregovore o njegovoj prodaji do 21. novembra. Konačne odluke nisu donete, a i ove brojke potiču iz jednog izvora — Fajnenšel tajmsa, kako ga prenosi Kijiv post. Zelenski je upozorio da bi Moskva mogla da ponudi Vašingtonu „ekonomski brak“ zasnovan na njenim prirodnim resursima.
Za Ukrajinu novčani kolosek ide u suprotnom smeru. Evropska komisija predložila je do 45 milijardi evra dodatne podrške za 2027, podeljenih na do 25 milijardi evra za vojnu pomoć i do 20 milijardi evra za budžetsku podršku. Struktura je neobična: Ukrajina bi morala da vraća glavnicu tek kada dobije reparacije od Rusije, a deo paketa finansira se iz vanrednih prihoda od zamrznute ruske državne imovine. Paket pokriva procenjeni finansijski jaz od 70 milijardi evra za 2027 i dolazi posle zajma za podršku Ukrajini od 90 milijardi evra za 2026–2027. Poseban mehanizam omogućio bi do 5 milijardi evra dodatnih zajmova EU uz garancije trećih zemalja s rejtingom AAA.
Istorija ovih instrumenata je istorija dogovora koji su za dlaku izostali. Zajam od 90 milijardi evra, dogovoren u decembru 2025, i sam je bio kompromis nakon što evropski lideri nisu uspeli da se dogovore o predloženom beskamatnom reparacionom zajmu od skoro 140 milijardi evra, koji je zapeo oko pitanja kako podeliti pravne rizike i rizike likvidnosti koncentrisane u Belgiji i Euroclearu. Zajam G7 od 50 milijardi dolara po programu ERA, dogovoren tokom italijanskog predsedavanja 2024, uglavnom je isplaćen; po zajmu za podršku Ukrajini Kijev je do početka oktobra dobio oko 15,7 milijardi evra. U analizi iz oktobra 2026. analitičari Karnegija predložili su kao jednu od opcija zajam ERA 2.0 od 30–50 milijardi evra.
Fon der Lajen je paket predstavila koliko kao pritisak toliko i kao podršku: „Evropa će nastaviti da obezbeđuje maksimalnu podršku Ukrajini i maksimalan pritisak na Rusiju“.
Stavite dva koloseka jedan pored drugog i struktura podsticaja nedelje postaje vidljiva. Jedan skup mera olakšao je pritisak na ruski energetski izvoz i otvorio komercijalni razgovor o ruskoj imovini; drugi je Ukrajini dao zajmove koji se vraćaju samo iz reparacija koje možda nikada neće stići. Brojke o dizelu ukazuju da je olakšica obogatila Moskvu ne snizivši američke cene — ali to je nalaz uz navođenje izvora, a ne utvrđena činjenica, i počiva na analizi jednog medija. Ono što događaji zaista pokazuju jeste da se, dok je teritorijalno pitanje stajalo, novac kretao — i to u oba smera istovremeno.
Dok su razgovarali: Kerč, Starshield i zimska elektromreža
Diplomatija je imala zvučnu podlogu, i to su bile eksplozije.
Uoči trilateralnog sastanka u Šenženu ukrajinske snage delimično su razorile Kerčki most — drumsku i železničku vezu dugu 19 kilometara koju je Rusija izgradila da poveže svoje kopno s okupiranim Krimom i koju je Ukrajina već oštećivala 2022, 2023. i 2025. Tajming nije bio slučajan: udar je pogodio izlogni projekat ruskog predsednika dok se on spremao da sedne s Trampom i Sijem.
Putinov odgovor stigao je na njegovoj sopstvenoj konferenciji za novinare. „Posle udara na Krimski most nećemo pregovarati“, rekao je, insistirajući da most koriste samo civili i obećavajući odgovor „mnogo bolniji od napada Kijeva na most“. Ukrajinska vojska drugačije je opisala šta je taj most: „glavna kopnena arterija kojom ruska vojska snabdeva svoje okupacione grupacije na jugu gorivom, municijom i opremom“. Obe izjave su zabeležene; obe ne mogu biti tačne.
Analitičari su u udaru videli pritisak, a ne nokaut. Džon Helin iz Atlantskog saveta rekao je da je važnija priča „rastući pritisak koji Ukrajina vrši na ruski logistički sistem u celini“. Franc-Štefan Gadi iz CNAS-a sažeo je to u jednu kratku rečenicu: „Više saobraćaja znači više meta“. S delimično onesposobljenim mostom, Rusija mora da šalje više konvoja kroz koridor M-14, koji ionako teško štiti. Gadi je imenovao i granicu: iznenadni logistički slom je malo verovatan, jer Rusija raspršuje vozila i vozi noću, a „[p]ravo pitanje je da li Ukrajina može da drži most van upotrebe i istovremeno održava pritisak na koridor“.
Rat na bojištu nije pravio pauze zbog diplomatije. Tokom razgovora u Abu Dabiju Rusija je pogodila šest elektrotransformatorskih stanica u centralnoj Ukrajini, a u napadu na pijacu u Odeskoj oblasti poginula su tri čoveka. Moskva je takođe odbila predlog o prekidu vatre na energetske objekte, rekao je Zelenski: „Što se tiče predloga o energetskom primirju: Rusi ga ne žele“.
Zatim je tu satelitsko pitanje, gde „susedna agenda“ prestaje da bude susedna.
Od 13. do 24. oktobra 2026. ograničenja Starlinka i njegove vojne verzije Starshield poremetila su komunikacije koje koriste ukrajinske snage, uključujući dronove presretače koji brane gradove od ruskih raketa i dronova. U tom periodu Rusija je izvela skoro 4.000 vazdušnih napada. Veza je obnovljena 24. oktobra. Dana 12. novembra ponovo je poremećena — duž cele linije fronta i na okupiranoj teritoriji. Zelenski je rekao da ograničenja brzine „ostaju na snazi duž cele linije fronta i na privremeno okupiranim teritorijama Ukrajine“; dronovi presretači gube vezu sa operaterima pri brzini većoj od 161 km/h i ne mogu da stignu šahede. Dodao je da ta ograničenja „šalju Rusiji signal da Amerika možda nekako drugačije tretira našu privremeno okupiranu zemlju“.
Ko je to naredio, nije razjašnjeno, a dokumenti pokazuju zašto. Senatski odbor za spoljne odnose napisao je Masku da je on tvrdio da su ograničenja bila „odluke američke vojske i, na kraju, predsednika“, dok je Hegset „naknadno sugerisao da SpaceX može jednostrano da uvodi ograničenja“, a Rubio „izjavio da odluke o pristupu Starlinku takođe donosi SpaceX“. SpaceX nije dao nikakvo objašnjenje. Tri visoka zvaničnika, tri verzije; nijedna se ne može potvrditi na osnovu javnih podataka.
Prelivanje rata držalo je korak. Rumunski premijer rekao je da su u Crnom moru dronovi pogodili tri trgovačka broda, nazvavši incidente „neprihvatljivim i … kršenjem međunarodnog prava“. Estonija je saopštila da će od 1. decembra zatvoriti sve granične prelaze s Rusijom posle navodnog pokušaja sabotaže protiv kompanije koja proizvodi dronove; njen premijer rekao je da ruske obaveštajne službe „koriste granične prelaze da bi uticale na ljude“.
A 20. novembra, dok je Putin pozivao Evropljane u Moskvu, Rusija je ponovo udarila na infrastrukturu Kijeva. Tokom prethodne nedelje Rusija je ispalila više od 2.300 dronova, 1.590 vođenih avio-bombi i 15 raketa, a udar na Čornomorsk privremeno je ostavio bez struje oko 41.000 potrošača.
Postavljena pored novčanog koloseka, satelitska priča menja oblik nedelje. Dizel licenca olakšala je pritisak na ruske izvozne prihode; satelitska ograničenja suzila su mogućnost Ukrajine da presreće dronove koji gađaju njenu mrežu. Ko je naredio ovo drugo, ostaje nerazjašnjeno — Vašington, SpaceX ili neko ko to neće da kaže — ali efekat je išao u jednom smeru. To nije susedna agenda; to je pritisak primenjen dok su razgovori trajali.
Šta Ukrajinci zaista misle
Dogovor se tiče Ukrajine, a Ukrajince su o njemu pitali — ne na referendumu, već u anketama koje su metodološki pažljivije od većine diplomatije oko njih.
Najstrožije podatke ima Kijevski međunarodni institut za sociologiju, koji je telefonom anketirao 1.031 ispitanika od 8. do 16. oktobra 2026 na teritoriji pod kontrolom ukrajinske vlade. Njegov nalaz, objavljen 19. oktobra: 61% smatra kategorički neprihvatljivim da se ceo Donbas preda pod rusku kontrolu u zamenu za bezbednosne garancije, dok je 35% spremno na takav ustupak, pri čemu većina njih priznaje da je to težak uslov.
Zatim test pritiska. KMIS je podelio uzorak oko objave dizel dogovora. Među anketiranima 8–9. oktobra, pre dogovora, 57% je bilo kategorički protiv; među anketiranima 10–16. oktobra — 62%. Sam institut je upozorio da je razlika u granicama statističke greške i da, bar zasad, kampanja pritiska nije dovela do veće spremnosti da se predlog prihvati. Ta ograda je važna: ovo nije trend, već snimak koji se nije pomerio.
Šta Ukrajinci očekuju posebno je pitanje, a odgovori su sumorni. Samo 10% očekuje kraj rata do kraja 2026, dok 56% očekuje kraj u drugoj polovini 2027. ili kasnije; 62% je spremno da trpi koliko god bude potrebno.
Poverenje u garancije je mesto gde aritmetika postaje neprijatna za arhitekte dogovora. Na pitanje da li bi partneri poštovali garancije i pomogli ako Rusija ponovo napadne posle rešenja, „56% je reklo da bi Evropa pomogla, a 38% da ne bi“. Za Sjedinjene Države rezultat je obrnut: 54% je reklo da ne bi pomogle, a 32% da bi.
Galupova anketa, sprovedena u aprilu i objavljena 30. juna, pokazala je da „66% odraslih Ukrajinaca smatra da zemlja treba da traži okončanje rata pregovorima“ što pre, naspram 24% koji smatraju da treba da se bori dok ne pobedi. Rukovodstvo SAD odobravalo je 7%, a 79% ga nije odobravalo. A udeo onih koji misle da Vašington gura Ukrajinu ka ustupcima porastao je na 61% u oktobru sa 56% u maju.
Jedan broj koji kruži ove nedelje treba uzeti s oprezom. Anketa slušalaca Radija NV među 2.207 ljudi pokazala je da je 75,9% odbacilo svako povlačenje iz Donbasa u zamenu za članstvo u NATO-u, a samo 5,9% reklo je da to treba odmah razmotriti. Sam medij jasno navodi da „rezultati ankete nisu reprezentativni za stanovništvo Ukrajine u celini“. To je signal raspoloženja publike jednog medija, a ne dokaz o nacionalnom mnjenju.
Zajedno, ankete pokazuju u jednom smeru. Ukrajinci žele kraj rata, sumnjaju u ponuđene garancije i u pritisku ne vide razlog da popuste. Prepreka dogovoru nije ukrajinska javnost. To je sopstvena arhitektura dogovora — i, kako ankete sugerišu, činjenica da su ljudi na koje se on odnosi već sami sve izračunali.
Zamka presedana: 2021, Minsk, Istanbul
Diplomatija nedelje izgledala je kao improvizacija, i u jednom smislu to je i bila. Ali tekstovi na stolu imaju pretke, a ti preci su najjači argument protiv toga da se u svemu ovome vidi istorijski proboj. Tri dokumenta se stalno vraćaju: nacrti ugovora iz decembra 2021, minski paket iz 2015. i istanbulski nacrt iz aprila 2022. Svaki je predstavljan kao rešenje. Nijedan ništa nije rešio.
Počnimo od decembra 2021, jer tu zapravo živi sadašnji ruski stav. Moskva je objavila dva nacrta ugovora, jedan upućen Vašingtonu, drugi NATO-u, a američki tekst bio je izričit. „Sjedinjene Američke Države obavezuju se da spreče dalje širenje Organizacije Severnoatlantskog ugovora na istok i da odbiju prijem u Savez državama bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika“, glasio je član 4. Isti član dodavao je da Vašington „neće uspostavljati vojne baze na teritoriji država bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika koje nisu članice Organizacije Severnoatlantskog ugovora“ niti koristiti njihovu infrastrukturu za vojne aktivnosti.
Vredi se podsetiti kako su dočekani. U februaru 2022. Stiven Pajfer iz Brukingsa pisao je da „neprihvatljive odredbe dva nacrta sporazuma, njihovo brzo objavljivanje od strane ruske vlade i kategoričan jezik kojim su ruski zvaničnici opisivali zahteve Moskve izazivaju zabrinutost da Kremlj možda želi odbijanje“. IISS je u januaru 2022. bio još oštriji o suštini: „Oba nacrta iz 2021. okončala bi proširenje NATO-a, ugrozila suverenitet drugih država i ograničila sposobnost SAD i saveznika da sarađuju, izvode vežbe ili raspoređuju snage bilo gde u blizini ruskih granica, uspostavljajući de jure sferu uticaja“. Institut je takođe primetio da se raniji ruski pokušaj, iz 2009, završio bez ikakvih pregovora o njegovim tekstovima.
To je prva polovina obrasca, a Opserver je ovog meseca imenovao njegov povratak: „Najnoviji ruski stav vraća se na ‚nacrte ugovora‘ koje je predložila u decembru 2021, zahtevajući čvrste garancije da zemljama kao što su Ukrajina i Gruzija nikada neće biti dozvoljeno da uđu u NATO“. Moskva je tada zahtevala i da se vojna infrastruktura saveza povuče iz zemalja centralne i istočne Evrope koje su pristupile posle raspada Sovjetskog Saveza. Zahtev se nije promenio; promenilo se samo mesto.
Minsk je drugi predak, i on pokazuje kako potpisan tekst može ništa ne značiti. Paket dogovoren 12. februara 2015. otvarao se „hitnim i sveobuhvatnim prekidom vatre u pojedinim područjima Donjecke i Luganske oblasti Ukrajine i njegovim strogim sprovođenjem počev od 00.00 (po kijevskom vremenu) 15. februara 2015“, nakon čega su sledili povlačenje teškog naoružanja, posmatranje OEBS-a, lokalni izbori, amnestija, razmena zarobljenika „svi za sve“ i ustavna reforma s posebnim statusom za delove Donbasa. U februaru 2024. Evropski savet za spoljne odnose nazvao ih je sporazumima samo po imenu, jer „nijedna od odredbi sporazuma nije izričito nametala nikakvu obavezu Moskvi“, što je Rusiji omogućilo da se predstavlja kao posrednik u unutrašnjem ukrajinskom sukobu, a ne kao njegova strana. Nije postojao ni dogovoreni redosled sprovođenja odredbi — upravo ih je spor oko redosleda i ubio.
Istanbul je treći. U aprilu 2022. pregovarači su sačinili nacrt koji Institut za proučavanje rata opisuje rečima u odnosu na koje sadašnji predlog deluje velikodušno: „Istanbulski nacrt sporazuma predaje suverenitet Ukrajine i zabranjuje svaki napor Ukrajine ili bilo koje druge države da održava ukrajinske oružane snage dovoljne da odvrate budući ruski napad ili da se od njega odbrane“. Zahtevao bi da Kijev ukloni odredbu o članstvu u NATO-u iz ustava, prihvati neutralnost i pristane na mehanizam reagovanja u kom bi pravo veta imale Rusija i Kina. I nikada nije dogovoren. Kako je naveo japanski Nacionalni institut za odbrambene studije, „iako su se razgovori između Ukrajine i Rusije zasnivali na sadržaju martovskog saopštenja, konsenzus o kasnijem nacrtu ugovora nije postignut“ — što vredi imati na umu nasuprot čestoj tvrdnji da je dogovor u Istanbulu bio nadohvat ruke.
Jedna stavka u ovom nizu ostaje nerazjašnjena i treba je tako i označiti. Nemački list Bild objavio je da je Rusija zahtevala i izlazak Finske iz NATO-a, što je Helsinki odbacio kao „apsolutno nečuveno“. Finski ministar odbrane Anti Hekenen rekao je novinarima: „Takva pitanja nikako nisu predmet pregovora. Rusija to zna“. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov demantovao je izveštaje da je Rusija tražila izlazak Finske iz NATO-a. Dokumenti ovo ne razrešavaju, i ne treba to prenositi kao činjenicu ni u jednom smeru.
Obrazac nije u tome da se istorija ponavlja. Uži je i korisniji od toga: isti maksimalistički tekst iznova se stavlja na sto, i isti maksimalistički tekst iznova se pogrešno shvata kao pregovaračka pozicija. Godine 2021. nacrti su čitani kao početna ponuda, a zapravo su bili ultimatum. Godine 2015. Minsk je čitan kao rešenje, a zapravo je bio odlaganje. Godine 2022. Istanbul je čitan kao skoro-dogovor, a zapravo je bio nacrt koji nikada nije dostigao konsenzus. Svaki put je cela priča bila u jazu između onoga što je dokument govorio i onoga što su strane mislile. U tu zamku je sadašnja runda ponovo upala — i zato s rečju „istorijski“ treba postupati oprezno.
Najjači prigovor: šta ako je Kušner u pravu?
Argument za razmenu zaslužuje da bude iznet u punoj snazi, jer nije glup. Ukrajina ne može silom da povrati Donbas: Rusija okupira otprilike petinu ukrajinske teritorije, uključujući veći deo Donjecke i Luganske oblasti, i godinama drži liniju. Članstvo u NATO-u je jedina garancija u koju bi verovala sama ukrajinska javnost. Ruske pritužbe na širenje saveza na istok nisu izmišljene — zapisane su u nacrtima ugovora koje je Moskva širila u decembru 2021. A čovek koji je proteklih mesec dana proveo u pregovaračkoj prostoriji kaže da se druga strana pomerila: Kušner je u Berlinu rekao da je Vašington naveo Moskvu da prihvati garanciju zasnovanu na članu 5. Ako je to tačno, formula „Donbas za NATO“ nije fantazija, već jedini preostali kreativni put: zameniti zemlju koju Ukrajina ne može da povrati za savez u koji inače ne može da uđe.
To je prigovor. Evo zašto ga dokazi ne nose.
Prvo, tvrdnja da je Rusija „prihvatila“ javno je opovrgnuta — i to od strane zvaničnika u čijoj je nadležnosti upravo ovo pitanje. Zamenik ministra spoljnih poslova Sergej Rjabkov rekao je 20. novembra — dan posle Kušnerovog nastupa u Berlinu — da je čak i formula kvazi-članstva Ukrajine u NATO-u, ili neko „kreativno rešenje“, neprihvatljiva, i postavio preduslov koji obrće ceo predlog: unapred mora biti priznato da Ukrajina nikada neće ući u NATO.
Drugo, čak i da Moskva pristane, dogovor ne mogu da sprovedu oni koji su ga pustili: kako pokazuje gore izložena pravna slika, potreban mu je jednoglasan savez, referendum koji ustav Ukrajine zahteva, a njen zakon zabranjuje u ratnom stanju, i ugovor koji bi se suočio s ozbiljnim osporavanjem kao iznuđen silom. Razmena nije samo politički teška; institucionalno je neostvariva za aktere koji su je predložili.
Treće, redosled je obrnut. Uslov Zelenskog je da ovaj rat prvo mora da se završi — a ne da se prvo pregovara o novoj evropskoj bezbednosnoj arhitekturi, što je redosled koji želi Moskva. Oba redosleda ne mogu biti zadovoljena.
Četvrto, odvraćajuća vrednost garancije je nejasna čak i prema rečima samog Vašingtona. Zelenski je rekao da SAD nude garancije slične članovima 4 i 5, ali kada je pitao da li će američke trupe biti na ukrajinskom tlu, Vašington je odgovorio „ne“. Dodao je da nije siguran da postoji zajedničko razumevanje člana 5. Obaveza po uzoru na član 5 bez trupa, bez članstva i bez ratifikovanog ugovora je obećanje čija pouzdanost zavisi od spremnosti budućih vlada da ga ispune.
Peto, sopstvena logika predloga vodi od njega. Hari Nedelku iz Rasmussen Global rekao je Al Džaziri da ovaj predlog testira koliko je Donbas zaista važan Rusiji — i zaključio da sve ukazuje na to da Rusi to nikada neće prihvatiti.
Prigovor je, dakle, ozbiljan, i ne izdržava dokaze. Najjača verzija Kušnerovog argumenta zahteva da Moskva prihvati NATO garanciju za Ukrajinu koju je kategorički odbacila, da Kijev ustupi teritoriju koju mu zakon zabranjuje da ustupi i da savez od više od trideset članica jednoglasno primi zemlju u ratu. Nijedan od tih uslova nije ispunjen, a jedini akter za koga se tvrdi da je omekšao cele nedelje je govorio „ne“. Balon nije testirao da li je mir moguć. Testirao je da li će iko primetiti da pitanje nema odgovor.
Šta sledi: tri scenarija i signali koje treba pratiti
Nedelja se završila bez datuma, mesta i dogovorenog formata, i to odsustvo je najpouzdanija činjenica o onome što sledi. Moskva i Berlin različito opisuju sledeću rundu, a u prostoru između njihovih verzija odlučiće se naredne dve nedelje.
Iz činjenica proizlaze tri scenarija. Prva dva su alternative — sledeća runda ili posađuje Evropu za sto ili ne — pa se njihove verovatnoće čitaju zajedno; treći je moguć u bilo kom formatu. Svaki ima signal koji bi ga potvrdio ili sahranio.
Evropa za stolom, na neutralnom terenu — realna mogućnost. Osnov je tanak, ali stvaran: Mercova tvrdnja da je učešće dogovoreno, objavljena spremnost Evropske komisije da pređe na multilateralni format uz priznanje da „još nismo tamo“ i Putinova sopstvena izjava da Rusija nije protiv evropskog učešća, ali želi da razume šta bi Evropa donela. Potvrda bi bila zvanična izjava Kremlja s datumom i ulogom Evrope. Dok je nema, evropsko mesto za stolom je tvrdnja jedne strane, a ne činjenica.
Runda ostaje trilateralna — verovatno. Ovde ukazuju dokumentovane činjenice. Ušakov je rekao da bi pristanak Rusije najpre zahtevao još trilateralnih rundi. Peskov je rekao da Moskva neće diktirati sastav evropskog tima, ali Rusija nije zvanično prihvatila evropsku ulogu i datuma nema. Ovo još može da pomeri uporan američki pritisak: Putin je rekao da američka strana uporno traži od Moskve da prihvati evropsko učešće.
Dogovor „Donbas za NATO“ zvanično iznet na sto i na ukrajinski referendum — veoma malo verovatno. Svi gore opisani pravni zidovi morali bi da padnu odjednom, a Moskva bi morala da odustane od preduslova koji je ove nedelje ponovila. Prvi znak pomaka bio bi predlog zakona u Vrhovnoj radi o izmeni zakona o referendumu — jedini korak koji je u potpunosti u rukama Kijeva.
Tri signala, dakle, vrede više od bilo kog saopštenja. Prvo, da li će Kremlj zvanično potvrditi evropsko učešće i datum; Ušakovljev jezik ove nedelje bio je odbijanje upakovano u proceduralnu napomenu. Drugo, šta će lideri EU odlučiti na samitu krajem novembra o budžetu za 2028–2034, gde se vraćaju finansijskim potrebama Ukrajine za 2027 — novac je najjača evropska karta. Treće, da li će se u ukrajinskom parlamentu uopšte pojaviti bilo kakav pomak u vezi sa zakonom o referendumu.
Ono što je zaista nepoznato treba reći otvoreno. Nije se pojavio nikakav zvaničan pisani američki predlog; ceo tekst šenženske deklaracije i njeni aneksi nisu objavljeni; tekst sledećeg paketa sankcija EU još nije javan. Merc nije dao datum i UAE je pomenuo samo kao moguće mesto, a novinarima je rekao da „ti razgovori sada treba uskoro da se održe“. Ako se nijedan od tri signala ne pomeri, sledeća runda ostaje trilateralna, Evropa ostaje konsultovana, a ne posađena za sto, a balon će nam reći samo o vremenu.
Zaključak: balon i vreme
Pravi nalaz nedelje nije to što je dogovor propao. Dogovori stalno propadaju, i većina tiho. Nalaz je uži i neprijatniji: najsmelija zapadna ideja za okončanje rata bila je razmena zemlje za savez koju oni koji su je pustili ne mogu da ostvare, o kojoj se razgovaralo u formatu koji je isključio države koje bi morale da je ratifikuju, finansiraju i nadziru.
Nikakav obavezujući sporazum nije postignut. Ideja „Donbas za NATO“ ostaje istraživačko američko pitanje koje Vašington nikada nije potvrdio; Rusija odbacuje svako članstvo ili kvazi-članstvo Ukrajine u NATO-u; mesto Evrope u sledećoj rundi Moskva nije potvrdila; ni datum ni mesto nisu određeni. To su činjenice koje nedelja ostavlja za sobom, i manje su dramatične od naslova koji su je pratili.
Presuda ima tri dela. Predlog je bio sonda, a ne plan. Samit je bio simbolika, a ne rešenje. A novac i bojište su se kretali dok je diplomatija pozirala.
Počnimo od samita, jer ga je najlakše zameniti za sadržinu. Trojica šefova država sastala su se u Šenženu i usvojila deklaraciju u kojoj Ukrajina nije pomenuta — rat koji dvojica od trojice učesnika vode ili podstiču. Analitičari citirani ovde ocenili su tekst kao tanak. Profesor Vilijam Herst iz Centra za geopolitiku Univerziteta u Kembridžu ocenio ga je kao samit simbolike, a ne sadržine, i kao ne jaltski trenutak, već demonstraciju trajnog značaja Rusije. Suprotno čitanje jaltskog okvira vodi istim putem: nova Jalta je, kako je tvrdio jedan autorski tekst, pusta želja, a ne realna perspektiva.
Zatim sam dogovor. Njegova neostvarivost bila je pitanje arhitekture, a ne političke volje: savez koji odlučuje jednoglasno, ustav koji zahteva referendum koji zakon trenutno zabranjuje i Kremlj koji želi da se nečlanstvo Ukrajine prizna pre nego što se uopšte može razgovarati o garancijama.
Posledice se različito raspoređuju po stranama. Za Evropu, format E5 kupuje mesto koje Moskva nije potvrdila i izostavlja baltičke i nordijske države koje su najizloženije njegovim uslovima. Najdžel Guld-Dejvis iz IISS-a precizno je uokvirio dilemu: Evropa mora da drži transatlantsku liniju i istovremeno upravlja odnosom s Rusijom. Za Ukrajinu, ustav, zakon o referendumu i javno mnjenje nisu prepreke koje treba savladati, već uslovi njenog suvereniteta — a oktobarske ankete pokazuju da ih kampanja pritiska nije pomerila: 61% i dalje svaku predaju Donbasa naziva kategorički neprihvatljivom.
Šta sledi, otvoreno je, ali najverovatniji ishod je najmanje dramatičan: runda koja ostaje trilateralna, s Evropom koja se konsultuje, a ne sedi za stolom. Signal koji treba pratiti je izjava Kremlja koja navodi datum i ulogu Evrope; dok ona ne stigne, mesto Evrope za stolom je tvrdnja jedne strane, a pitanje „Donbas za NATO“ ostaje tamo gde ga je nedelja ostavila — bez odgovora onih koji su ga postavili.
To je slika koju treba zapamtiti. Balon pušten da očita vetar govori o vremenu, a ne o odredištu. Nedelja je proizvela pitanje, priliku za fotografisanje i odbijanje, a najkorisnije što je otkrila nije kuda strane idu, već koliko malo arhitekture za put do tamo zapravo postoji.
Najnovije vesti